Kada kažem ’’sreda’’ imam u vidu središte cilja i ništa više.
Muza Pavlova
Vlasnik stana, Gost sa oteklinom od zuba, Neobrijani i Dobroćudni kockari igraju domine do besvesti i ponavljaju sve jedno te isto u toj dugoj eksperimentalnoj partiji. Predstava Lude noći nad Sovjetskim Savezom Dorćolskog narodnog pozorišta (scena Kosmodrom), a u režiji Filipa Gajića, tako počinje i tako se i završava – segmentom iz jednočinke Kockari, ruske pesnikinje i dramske spisateljice Muze Pavlove. Ostatak predstave čine njene druge satirične dramske minijature Idiot, Robot, Iz života jednog princa i Prvi, drugi koje, nastale u periodu s kraja ’60-ih, nakon njene muzičke i pesničke karijere, svedoče o bedi svakodnevice pogaženog, izopštenog i krajnje otuđenog ljudskog života.
I zaista, kao da se na dorćolskom dromosu dešava mini kosmos apsurdnog harmsovskog humora i kafkijanske bezizlaznosti nesnađenog pojedinca koji postaje svako, u izvođenju izvanrednih mladih glumaca Sanje Marković, Nedima Nezirovića, Ivone Momirović i Vahida Džankovića. Takav pojedinac batrga se u represivnom sistemu Sovjetskog Saveza '70-ih koji se pretvara u univerzalni, a njegov ljudski napor da se otrgne ili pak prilagodi postaje neizdrživ i ismejan. U jednočinki Iz života jednog princa, junakinji koju igra Ivona Momirović čini se da je Hamlet komedija; ne zanima je nikakav viši nagon za osvetom kad njenom promrzlom susedu koji hoda bos fale zimske valjenke. Tako, ove drame relativizuju tragičnost ljudske sudbine. U prostor koji nalikuje udobnoj ali izmeštenoj dnevnoj sobi sa pregršt nepotrepština i starudija, unose se pristigle kartonske kutije koje nasilno zatrpavaju i jednog siromašnog mladića (igra ga Nedim Nezirović) i njegovu sobu, kao u Joneskovom Novom stanaru. Takav dekor potvrđuje Harmsovu ideju da prostor mora da istakne ne samo karakter komada, već i realnost onoga što se događa, te stoga reditelj Filip Gajić apsurd samog teksta sitnim stilskim postupcima uspešno prenosi na scenu koju glumci dele sa publikom i koja saučestvuje u mahnitom zatrpavanju kutijama. Na taj način, četvrti zid je srušen, a ponuđeno je aktivno kritičko učešće u svakodnevici koja se ni najmanje ne čini tuđom. Mladić zatim neko vreme ostaje da leži bos, gladan i nečujan, među tim paketima koji mu ne pripadaju. U toj smešnoj tišini i joneskovštini, obasipaju ga neosnovanim optužbama da se u jednom od paketa nalazi bomba. Mladićevim fizičkim i moralnim posrnućem pojačava se sveopšta degradacija i njegova uloga potlačenog, kao kakva zaraza u toj bedi jednog studenta i običnog radnika, prenosi se i na ostale junake.
Tako dalje, Sergeja Ivaniča, junaka kog tumači Vahid Džanković, sumnjiče prvo kao nekog ko ima osobine robota, a onda i idiota. Njegova uplašena verenica Nina Petrovna (Ivona Momirović) proverava ga služeći mu sendviče sa tehničkim vazelinom. Stoga se pitanje kibernetike u kontekstu negativnih impakta industrijalizacije s lakoćom prenosi na savremeni trenutak u kojem je čoveka kao dehumanizovano biće sve teže razlikovati od mašine. Džanković Robota igra kao Idiota, duhovito karikirajući, a Idiota kao Čoveka koji na kraju ipak postane Robot, automatizovana mašina sistematski uništena od strane Službenice (Sanja Marković) koja ga izrabljuje nizom besmislenih ’’pravnih procedura’’ (proveravajući njegova rodoljubiva nastojanja, junačke podvige i fizičku spremnost) kako bi mogao da stupi u brak. Ona doslovno ispija (na slamčicu) ostatke njegovog (sistemom) sprženog mozga, rasklapa ga kao kakav mehanizam, dok ga sasvim ne onesposobi i od njega ne načini svoju verziju čoveka – testa; dovoljno je samo da prestane da razmišlja. Ove scene ostale su u maniru grotesknog realizma Muze Pavlove sa jasnim aludiranjem na otuđenje pojedinca progutanog iluzornom idejom o progresu i razvoju u užasima birokratskog društva koje je isključivo nazadno. Predstavljanje sistema kao takvog isprva deluje kao izjednačavanje političkih sistema uopšte, dok jedino što je zapravo važno jeste pitanje da li je iole moguće odupreti se i dostići barem pravo na privatnost ili samoću kao primarni vid slobode. Takav univerzalistički tematski pristup Muze Pavlove, neupiranje prstom ni na šta konkretno, primenjiv je na svaki sistem sa elementima represivnog, dakle i ovaj u kojem živimo. Odlukom da spoji nekolicinu jednočinki, koje same po sebi vrlo jasno poseduju ironijski intoniran kritički stav prema represiji sistema i pasivnosti društva, reditelj Filip Gajić bez upadljivih rediteljskih intervencija postavlja ovo delo, stavljajući glumu i tekst u prvi plan.
Neverovatne glumačke transformacije Vahida Džankovića i Sanje Marković doprinose vrhunskoj komediji i ističu literarnu vrednost ovih minijaturnih remek-dela. Oni najpre mrtvi ozbiljni u apsurdnim situacijama izazivaju nezadrživ smeh, da bi se potom takav psihološki pristup jednodimenzionalnim likovima pretvorio u autoironijski. Istina je da se kroz marionetske prikaze koje tumače manifestuje duh vremena Sovjetskog Saveza u kojem je Solženjicin proteran, a Vladimir Vladimirovič bio samo student prava, kako stoji u najavi same predstave. Međutim, očekujući uprizorenje Solženjicina i mladog Putina, njihova imena naočigled nisu sasvim jasno stavljena u kontekst čitavog koncepta, osim kao metafore za oduzetu slobodu jednom umetničkom umu i brušenja veštine politikanskog uma. To svedoči o idejnom središtu predstave – bez obzira na identitet, poreklo i nastojanje, pojedinac će biti ugušen ili pak sasvim izmenjen, po sistemskim merilima, onako kako se i danas dešava. Vladimirom Vladimirovičem oslovljava se pomenuti siromašni mladić zatrpan kutijama, premda nedovoljno da se zaključi da je to Putin per se. Stoga, da li je krajnji rezultat tog duhovnog izrabljivanja ne samo ljudska nesposobnost i suzbijanje moći već i proizvodnja i rađanje budućih diktatora ostalo je nedorečeno, ili je to pak samo blagonaklono učitavanje.
Svakako, odabirom baš ovih tekstova, reditelj Filip Gajić ponovo oživljava (na našim prostorima) zaboravljenu Muzu Pavlovu i rusku disidentsku dramu. Kao što to ona kaže: "Mnogi potcenjuju ulogu pozorišta u našem životu, ali to je zabluda. Teatralnost mora da uđe u naš život, u sve njegove manifestacnje, mora da promeni našu svest". Stoga, na uskoj i skučenoj sceni Kosmodroma, prostor i vreme postaju univerzalni i sveprožimajući. Na njoj se priča o Hamletovoj tragediji i tragediji mladića bez cipela, svuda gde je nevažno da li si čovek, robot ili samo idiot.
Comentários