Zanimljivo je da je predstava Carstvo nebesko svoju premijeru imala na festivalu internacionalnog pozorišta koji gaji duh multikulturalizma (dakle – Bitef i to u svom 51. izdanju), a nekih osam meseci kasnije izvedena je na 63. Sterijinom pozorju koje je, od prethodne godine, ponovo festival nacionalne drame. Ova dihotomija internacionalnog/multikulturalnog i nacionalnog nije ni približno jedina koja obeležava ovu predstavu. Naime, ovaj izuzetno svež, autentičan i uspešan projekat nastao je u koprodukciji Narodnog pozorišta Beograd (nacionalnog, da ne kažem mejnstrim pozorišta) i beogradskog Bitef teatra (alternativnog pozorišta). Isto tako, slovenački reditelj Jernej Lorenci je sa svojim slovenačkim kreativnim timom dramatizovao i postavio na scenu srpsku epsku narodnu poeziju, sarađujući sa srpskim glumačkim ansamblom. Vešto koncipiranih i odlično sprovedenih dihotomija na tematskom i idejnom planu takođe ima, i to toliko da bismo se umorili nabrajajući ih. Međutim, vredi istaći možda i najupečatljiviju: prvi deo fokusira se na obradu i kontekstualizaciju pretkosovskog ciklusa pesama, dok se drugi deo bavi kosovskim i pokosovskim temama.
Kad smo već kod tematskog i sadržinskog plana: Carstvo nebesko sačinjava dve vrste, po izvoru i vremenu nastanka, potpuno različitog materijala. S jedne strane to su epske narodne pesme i mit koji glumci recituju ili prepričavaju, dok su, s druge strane, to iskustva glumaca koja se tiču njihovog prvog susreta sa epskom poezijom ili njihovih dogodovština nastalih u toku rada na predstavi. Razgovor, kada je savremeni materijal u pitanju, teče neformalno, te slušamo priče o bakama i dekama koji su recitovali srpsku epiku maloj Nataši Niknović, malom Slavenu Došlu ili malom Branku Jeriniću. Upečatljive su i anegdote kada je cela ekipa predstave išla u manastir Ravanicu, pa su pojedini kasnili jer su zalutali, pojedini su kasnili jer nisu znali kako da se adekvatno obuku za posetu manastiru, a pojedini su se gurali preko reda da bi kupili lekovite tinkture koje je Slaven platio pedeset evra, mnogo više nego što je verovao da se može potrošiti u jednom manastiru. Ove anegdote nisu tu čisto zarad dokumentarizma kao takvog, već imaju značajniju funkciju. One su na svojstven način komične, te su i glumcima i publici potrebno olakšanje i rasterećenje nakon patosom prožetih glumačkih etida o Boju na Kosovu (primera radi: fantastično recitovanje Smrti majke Jugovića Olge Odanović i, uopšte, njeno briljantno tumačenje lika Majke).
Dokumentarni materijal i njegov evidentni deziluzionistički efekat funkcioniše i u jednom potpuno drugačijem aspektu (o, da, kakva višeslojna predstava!). Reč je o prefinjenom društvenom angažmanu kojim je prožeta cela predstava. Društveni angažman je ovde izuzetno suptilan i takav proizlazi iz krajnje svedenog, minimalističkog Lorencijevog koncepta koji dozvoljava čitav niz tumačenja dela i u globalu gledano, ali i na nivou svakog postupka pojedinačno. Prema tome, sve te tople priče o bakama i dekama, sve te duhovitosti prilikom odlaska u Ravanicu bude osećaj ponosa i patriotizma i nedvosmisleno stavljaju u prvi plan kult srpskog nacionalnog identiteta. Slično je postignuto i sa mitom i poezijom koji jasno sugerišu da treba „za krst časni krvcu prolijevati i za vjeru s braćom umrijeti” (Car Lazar i carica Milica). Međutim, ko je na pauzu posle prvog dela predstave otišao s uverenjem da je reč o bespogovornoj promociji patriotskog duha i promociji odlaska u rat zarad očuvanja vere i nacije – prevario se. Drugi deo predstave je, idejno gledano, sušta suprotnost prvom, te se već uspostavljeni ratnopoklički duh temeljno razgrađuje. Hana Selimović ponovo peva čuvene stihove iz Cara Lazara i carice Milice, ali ovaj put sa potpuno drugačijim, reklo bi se čak i ciničnim podtekstom – što naravno i priliči situaciji nakon ratnog poraza. Uopšte uzevši, drugi deo je i dosta energičniji i već pomenuti patos dolazi do punog izražaja tek ovde gde likovi lamentiraju nad svojom istorijom. Teške strasti prati i sijaset statističkih podataka o Boju na Kosovu, koji iznose pravo stanje bitke, a ne ono romantizovano – dva miliona i četiristo hiljada kilograma mrtvog ljudskog mesa sa kostima ležalo je na kosovskom polju tog čuvenog Vidovdana 1389. A kome ni statistički podaci nisu dovoljni da shvati koliko je rat užasan, imaće priliku da sluša i gleda razmetljivog, agresivnog i krvožednog Milutina Miloševića u ulozi vojnika sa Kosova, koji entuzijastičnim prepričavanjem krvavih scena bitke, svojom karikaturalnom nametljivošću i savremenim slengom neodoljivo podseća na pojedine ratne zločince iz perioda poslednjih ratova na teritoriji bivše Jugoslavije. Mora se ipak naglasiti da bi ovaj deo predstave bio još bolji da Milošević, poveden odlično zadatom ulogom od strane reditelja koja još nailazi na evidentne reakcije kod publike, nije pribegao prenaglašavanju i, reklo bi se, šmiri.
Momenat suptilne aktuelizacije, tačnije momenat govora o skorašnjim jugoslovenskim ratovima kroz prizmu srednjovekovne kosovske alegorije, primećuje se i u pesmi Bila je tako lijepa koju izvodi Branko Jerinić. Iako ova pesma može isprva da zbuni i deluje dekontekstualizovano, pažljivijom analizom mogli bi se uočiti smisleni razlozi zašto baš ta pesma Dragana Stojnića. Ova pesma je svojevrsni simbol jugoslovenskog jedinstva, nastala je u zenitu postojanja SFRJ i slušana je na svim prostorima bivše republike. Njeno umetanje u ovaj narativ, i to u trenutnu kada se uveliko tematizuju užasi rata, svedoči o rediteljskoj paraleli između pokosovskog stradalog srpskog društva i savremene, takođe postratne srpske države. Bila je tako lijepa zapravo je lament nad ratovima uništenom Jugoslavijom.
Do najsitnijih detalja promišljen rediteljski koncept svakako iziskuje podrobnu analizu, ali nikako ne treba zanemariti ni glumački aspekat predstave koji je na izuzetno visokom nivou. Pored pomenute Olge Odanović, briljira i Nada Šargin koja izvodi Kosovku devojku izrazito autentično, što je retko slučaj u našem pozorištu ali i u našoj umetnosti generalno. Hana Selimović, Branko Jerinić i Bojan Žirović se svedenim izrazom, u kome se iskazuju samo osnovne radnje i emocije, u potpunosti uklapaju u celokupnu predstavu, kako na formalnom tako i na kvalitativnom planu. Slaven Došlo, čija je gluma toliko svedena da je previše čak i za minimalizam (ili je možda reč o nedovoljno artikulisanoj glumi u pojedinim segmentima?), zaostaje za ostatkom ansambla sa već pomenutim Miloševićem i Natašom Ninković, čija gluma nije na nivou stilskog izraza cele predstave, već je primerenija naturalističko-realističkim prosedeima u kojima glumica često i igra. No, zajedno sa tim, Carstvo nebesko je primer vrhunske regionalne koprodukcije veoma visokih umetničkih dometa.
Kritika je nastala u okviru programa Sumnjiva lica, koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, kroz projekat Kritičarski karavan i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja. Tekst je prvobitno objavljen u biltenu Sterijinog pozorja, u maju 2018.
Commenti