top of page
  • Writer's pictureDivna Stojanov

Da zaboravimo svi skupa šta je bilo i da se počastimo


Foto: Narodno pozorište u Subotici

Drama Zla žena Jovana Sterije Popovića postavljena je u režiji Ive Milošević u izvedbi Narodnog pozorišta u Subotici. Prvi komentar koji sam čula nakon izlaska iz gledališta bio je: zašto je uopšte i postavljena?


Na temeljima Sterijine komedije karaktera, predstava tematizuje oholost, srdžbu, osornost, konstantno prigovaranje i bahatost žene Sultane. Tipičnim zapletom za komedije, Sultana (Milica Sužnjević) i čizmarka Pela (Sanja Moravčić), koja joj stasom i glasom nalikuje, menjaju odeću, a tako i društvene uloge. Međutim, ono što bitno razlikuje dramu od predstave jeste kraj. Dok je kraj drame ono što bi najbolje opisao Lesingov citat: „svaka zla žena živi kao da je najuzvišenija na svetu, nažalost, svaki muž misli da je upravo njegova žena takva“, kraj predstave nosi poruku da nasilje rađa nasilje (Sreta je bio grub i agresivan prema Sultani pa je i ona sama kasnije postala takva) i u prvi plan stavlja odnos moći i rodne uloge u heteroseksualnim odnosima. Sultana je od tiranina u haljini postala tiranin u podsuknji, ali s kaišem u rukama, a suknju je obukla svome mužu i muškim slugama. Sterija je svojoj junakinji dozvolio da se oplemeni i promeni, a rediteljka Iva Milošević ju je ohrabrila u svojoj zlobi. Sterija veruje da žene mogu postati bolje ako budu tučene (!), a predstava Ive Milošević govori da jedna zla žena, nakon nasilja koje pretrpi, može postati samo još gora žena?!


Vizuelno zanimljivo rediteljsko sredstvo bila je bela šminka na licima svih glumaca. Iako u kostimu iz epohe (kostimograf: Marko Marosiuk), likovi su podsećali na pantomimičare, ali poprilično groteskne u svoj svojoj izveštačenosti. Možda je rediteljska intencija bila da prikaže da svako od njih izvršava svoja zaduženja po automatizmu, besmislenom, napamet naučenom ritualu. Graf Trifić (Milan Vejnović) ima besprekorno isplaniran način oblačenja za posao, služavka Persida (Suzana Vuković) uigrane, precizne pokrete sipanje kafe. Bela šminka poslužila je i da obesmisli individualnost i tako zamaskira međusobne razlike između svih ženskih i svih muških likova. Ovo sigurno ne može biti najbolje rešenje za komediju čiji se zaplet bazira na zameni identiteta dve osobe.


Stil igre prelazio je iz pantomime u prenaglašen, često suvišan, patos iz scene u scenu, poprilično nasumično i bez jasnog razloga. Nazire se, možda slučajna ili ne, namera da ženski likovi igraju histerično, obraćajući se sagovorniku, dok muški likovi zadržavaju pantomimičarski stil igre usmeren ka publici. Međutim, rediteljka nije dosledna u svom postupku jer svi likovi imaju belo našminkana lica, upravo kao pantomimičari. I čizmar Sreta (Igor Greksa) menja vrstu glume u svom prvom i drugom pojavljivanju bez rediteljskog opravdanja – najpre stilizovano i krajnje svedeno igra poniznog slugu, da bi kasnije bio nametljiv u svojoj agresivnosti. Ali to je, sa druge strane, glumcu lično omogućilo da pokaže svoj glumački talenat, veliku preciznost i ubedljivost. Treba mu odati priznanje i za nekoliko osmeha koje je jedini uspeo da izmami tokom predstave.

Donekle je razumljivo da je glumce navikle na manji prostor i prisniji odnos sa publikom zbog menjeg broja mesta u sali u Narodnom pozorištu u Subotici, „pojela“ veća scena pa se tako gubi sav glumački šarm i komika radnji za koje je potrebeno fizički preći više od metar. Služavka žuri da prinese stolnjak sa jednog kraja na drugi, ulasci i izlasci ponekad deluju nevešto, a sve to traje i traje.


Idejno i tematski Zla žena se uklapa u koncepciju ovogodišnjeg Sterijinog festivala – pobuna, ženski rod. Junakinja ne pristaje na dodeljenu joj rodnu i društvenu ulogu, a to je žena vojvođanskog grafa u prvim decenijama 19. veka i zato se samoinicijativno menja. Njena pobuna ogleda se u slobodi pravljenja izbora, ali ipak nedostaje razlog zbog čega to radi kada je identičnu dominantnost nad svojim ukućanima i zaposlenima mogla da ostvari i na samom početku predstave. Stoga bi možda najbolje bilo, što kaže Trifić na kraju drame, „da zaboravimo svi skupa šta je bilo i da se počastimo“.




Kritika je prvobitno objavljena u Biltenu 64. Sterijinog pozorja. Ovde je preneta sa određenim izmenama.

bottom of page