Ovogodišnje, 63. izdanje Sterijinog pozorja koje je okarakterisano kao revija mladih stvaralaca, završeno je delom starijih umetnika od ranije poznatih publici festivala. “Zid, jezero”, delo Dušana Jovanovića i poslednja jugoslovenska drama koja je dobila Sterijinu nagradu za tekst 1990. godine, režirao je takođe uspešan sterijanski povratnik, Miloš Lolić. I posao obavio pedantno i promišljeno.
Minimalizam karakterističan za pojedine Lolićeve režije našao je i ovde mesta. U duhu dramskog teatra svi scenski znakovi su usaglašeni sa tekstom i funkcionišu kao sredstva pojačavanja njegove značenjske kompleksnosti, koji i okupira najveći deo pažnje gledaoca (ne samo zbog, u ovom slučaju, titlova). Scena je svedena ali odaje utisak lake socijalističke monumentalnosti, sa kulisom/lamperijom koja predstavlja zidove kuće pa i onaj pregradni koji deli bivše supružnike, fiksnim telefonima sa kružnim brojčanicima, starim kasetofonom i klupom tapaciranom plišom (scenografija Jasmina Holbus). Vrata i prozora nema, sem rupa za iste, što naglašava privid otvorenosti u situaciji u kojoj nelagoda određene klaustrofobije raste i u protagonistima i u gledaocu.
Gluma glavnih likova, a naročito Polone Juh koja igra Lidiju, ubedljiva je, širokog poteza i izražene iznijansiranosti. Glumački stil uspešno prati vrlo specifičan psihološki portret protagonista, bivše žene Lidije i muža Rudija (Branko Šturbej) čiji brak nakon četrnaest godina propada ostavljajući ih da žive u istoj kući čije su dve polovine pregrađene zidom. U brzom vremenskom sledu, oni odvojeno i unakrsno pripovedaju svoje urušene živote srednjoškolskoj prijateljici i lekaru, a kako se predočavanje misterioznih događaja zapleta bude približavalo, tako će se i distanca među bračnim parom smanjivati sve dok zajedno ne krenu u biranu smrt.
Lolić je mogao da tekst naglašenije društveno kontekstualizuje budući da on daje osnova za to, ali nije. Seksualna revolucija i njen odjek u socijalističkoj Jugoslaviji, odnos društva prema nasilju u porodici, (samo)percepcija žene u uslovima tranzicije, implicitni odnos Slovenije i Hrvatske i drugih jugoslovenskih republika, imigracija i emigracija u društvu koje se predstavlja kao da nema problem s prvim ni razloga za drugo - sve su to motivi pomenuti kroz odnose likova koji postaju važni tek onoliko koliko to gledalac smatra da jesu. Motiv koji, međutim, vrlo svesno nije učinjen žrtvom minimalističke rediteljske poetike jeste motiv deteta. Dete je ono što nedostaje isprva idiličnom braku Lidije i Rudija; deca su oni bili kada su se upoznali i počeli svoju tada bezbrižnu vezu; deca su nestala u noći susedskog požara i utapanja u jezeru; usvojene bebe su nakon tog događaja postale opsesivna Lidijina briga; njena prijateljica otvara vrtić u Australiji gde će deca moći da provode noći bez majki; Rudi biva optužen za pedofiliju. Mnogobrojne reference na detinjstva, u čiju istinitost povremeno verujemo tek onoliko koliko verujemo uračunljivosti likova na sceni, brižljivo su očuvane i suptilno istaknute, što dobro ilustruje i kostim - Rudijeva majica sa likom bebe kojoj iz presečene glave izlaze razni fantazmi najjasnije nam je vidljiva na samom kraju, pre nego što će boca sa plinom i simboličan plamen na sceni označiti njihovo zajedničko samoubistvo. Ako bismo dalje išli tragom frojdijanski razvijane psihološke borbe svesti i podsvesti, vatre i leda, implikacija da je dete otac čoveka ukazuje na to da se jednom započet lanac njegove instrumentalizacije teško može prekinuti.
Predstava Slovenskog narodnog gledališča iz selekcije međunarodnog programa “Krugovi” ovakvim fokusom je zatvorila festival koji prolazi kroz tešku krizu kvaliteta, a koji je svojoj selekcijom dao reč i odgovornost mladima. Možda nas neka predstava iz ovog programa, jer domaće po svoj prilici neće uspeti, navede da se zapitamo ko je kome roditelj u pozorišnoj umetnosti Srbije danas, i ko je taj od koga se očekuje da porodi kvalitet. I ako do tog kvaliteta na sledećem ovakvom festivalu ne dođe, da li će za to biti kriv selektor, profesionalci koji obrazuju te mlade umetnike, društvo koje sistematski obeshrabruje kritički disurs i odvažnost ili oni sami zbog svoje nemogućnosti da se odupru silama konformizma.
Comments