Ulaskom na Scenu „Jovan Đorđević” Srpskog narodnog pozorišta, neposredno pre početka predstave Utopljena duša – na sceni su, inače, smešteni i glumci sa scenografijom ali i publika – gledalac ima utisak kao da je zalutao u neki izuzetno uvrnut ambijent. Galebovi kriče, neki ne baš najjasniji komad scenografije, valjda, predstavlja (gledaoci mudro kapiraju!) brod koji duboko zadire svojim „kracima” u publiku. Ti „kraci”, manifestovani u obliku dasaka, valjda služe da bi se prostor dešavanja predstave isprepleo sa prostorom gledališta, jer mimetičkog ili nekog drugog opravdanja za njih, čini se, nema. Na ovom rešenju su, inače, izuzetno zahvalni gledaoci iz prvih redova, koji ne znaju da li da gledaju pre u levi krak broda, ili u desni, ili možda u njegov centar. Prosto se ne može zamisliti kako će sve funkcionisati kad se na ovu skalameriju ukrcaju glumci.
Na našu sreću ili nesreću, taj čin nismo morali da zamišljamo, pa smo već odmah na početku suočeni sa prvim problemom predstave. Osim što ovakva prostorno-izvedbena konstrukcija znatno otežava praćenje radnje, jer često, kada si u prvim redovima, ne možeš da vidiš, a vrlo često ni da čuješ pojedine aktere, problem zalazi i malo dublje. Ovaj nazovi ambijentalni rediteljski pristup nije opravdan. Mi ne znamo čemu služi to šećkanje glumaca među publikom, koji, pri tom, ne uspostavljaju s njom nikakvu interakciju. Ako je jedino opravdanje ovakvog rešenja to što se stvara nekakva atmosferičnost – stiče se utisak da je to jedino opravdanje – onda ovom krajnje nesigurnom i ne do kraja izvedenom koraku ka ambijentalnom pozorištu ovde nije mesto.
No, da je to najveći problem Utopljene duše, svi bismo zaista imali razloga za slavlje. Ovde to, ipak, nije slučaj. Aleksandar Jugović, pisac i autor ove predstave, celokupnu priču bazira na biografskim podacima o Vladislavu Petkoviću Disu, velikom srpskom poeti i – jelte – rodoljubu. Motivi Disove poezije takođe su našli svoj put do dramatizacije, pa tu i tamo možemo čuti pokoju pročitanu ili izrecitovanu njegovu pesmu. Sve je to izuzetno lepo i fino, ali to ne kompenzuje stereotipno i podjednako banalno postavljanje Disovog lika na scenu. Sveromantičarski, sverodoljubivi, do nivoa jeftine melodrame patnjom uzvišeni dramski lik Disa ni u jednom trenutku ne postaje ništa drugo, a tek ne ništa kompleksije. Njegov sukob sa celokupnim svetom trebalo bi, valjda, da bude izraz njegove tragične neshvaćenosti što bi, čini se, trebalo da sugeriše da usamljena umetnička duša nije ovozemaljskog poziva, već je stvorena za pisanje pesama guščjim perom i mastilom po papiru po kome će kapati duhovna krv mladog pesnika, prolivena iz njegovih prerezanih individualističkih vena. Kao ilustracija ovakvog stava može poslužiti bilo koja scena. Mladi Dis kojeg učiteljica kinji i govori kako ne zna da piše i kako su njegove pesme nejasne; mornari koji ga optužuju da ne zna da piše, da su mu pesme loše zato što nisu dovoljno nastrojene narodu i domoljublju; pripadnici vojske koji odbijaju da ga regrutuju zato što je nedovoljno fizički kvalifikovan za armiju itd. Uz to, ovakvoj postavci pridodata je crno-bela podela likova u kojoj je Dis beo, razumljivo, jer je poeta, a gotovo svi ostali likovi su crni, razumljivo, jer nisu poete – što bi se reklo – bednici.
Naravno, teret loše predstave nije isključivo na Jugoviću; daleko od toga. Svim tekstom predloženim problemima reditelj Boban Skrelić pristupa kao da im se raduje i kao da svim srcem želi da ih pojača. Primera radi, pomenuta crno-bela postavka hipertrofira se i u režiji, pa u sceni neprimanja Disa u vojsku komandant (ili neko drugo vojno lice, nejasno je u predstavi), zajedno sa svim mladićima koji su primljeni, grohotom se, iskarikirano, podsmevaju Pesniku, svi onako kolektivno. Rediteljev rad sa glumcima takođe nije pokazao zadovoljavajuće rezultate. Svi glumci, izuzev Sergeja Trigunovića (jer svi oni tumače jedan kolektivan lik koji je tu samo zato da bi mrzeo Pesnika), i nisu toliko loši u svom izrazu, uzimajući u obzir materijal koji im je dat da igraju. Svoje pesničkomrzačke uloge izvode dosledno, s jasno izraženim emocijama i stavom, ali ipak jednodimenzionalno, uz kompletno odsustvo bilo kakve iznijansiranosti. Sergej Trifunović u ulozi Disa istinski je najbolji onda kada recituje Možda spava, pa da je bilo više tog recitovanja možda bi celokupan dojam bio makar za jedan mali stepen bolji. Ovako, njegova uloga je dosta nejasno sprovedena i poprilično neutralna. O nekoj smislenoj karakterizaciji ovde zaista nema ni govora. Trifunović glumi Pesnika čas kao uplašenog i nesnađenog, čas kao vrlo sigurnog u sebe; znakovi se mašeju i dobijen je jedan bezličan lik.
Kvalitativni aspekt ove predstave zaista je mračan. U dubokom mraku „Jovana Đorđevića” izrecitovana poezija predstavlja jedinu svetlu tačku, izuzmemo li belo obojenu scenografiju i bele kostime koji šljašte pod svetlima reflektora. Istinski značajno pitanje jeste u kakvom je stanju srpsko pozorište ako je ova predstava jedan od konkurenata na 63. Sterijinom pozorju.
Kritika je nastala u okviru programa Sumnjiva lica, koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, kroz projekat Kritičarski karavan i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja. Tekst je prvobitno objavljen u biltenu Sterijinog pozorja, u maju 2018.
コメント