U grotesknoj i poetskoj predstavi Ateljea 212 Pet života pretužnog Milutina u režiji Aleksandre Milavić Dejvis, a po tekstu Milene Marković, protagonista Milutin – na šta i sam naslov sugeriše – ima multiple živote. Njegova duša prelazi iz tela u telo zahvaljujući magičnom rogu koji joj omogućava svojevrsnu "inkarnaciju" u tuđe biće. Milutin ostaje u jednom telu sve dok ne odluči da rog preda drugoj, boljoj osobi. Na taj način pratimo njegova putešestvija koja se ređaju počevši od perioda srpske potčinjenosti Osmanskoj vlasti, pa sve do savremene Srbije. Imajući u vidu veliki broj različitih epoha, nameće se pitanje kako je moguće prikazati bar dva i po veka srpske istorije u roku od dva sata trajanja predstave. Odgovor je – moguće je to uraditi, ali na vrlo površan način. Usled nemogućnosti i prostog nedostatka vremena da se svaka tema obradi podrobnije i analitičnije, predstava postaje jedan skup opštih mesta, pa ako je reč o, na primer, najranijim scenama kada Turci ugnjetavaju Milutinovu porodicu, primećujemo poruku koja je vrlo prosta i opštemestaška: Srbi su patili i bili ubijani, Turci su ubijali i bili zli. Daljeg razvijanja ideja, likova, njihovih motivacija, položaja u društvu, nažalost, nema.
Ono čega ipak ima jeste razvijanje stila basnolike groteske. Primera radi, u početnim scenama Svinja i Jarac izvode songove u kojima lascivno opisuju seks između Milutinovog oca i majke, a zatim prepričavaju kako su Turci pobili gotovo celu njegovu porodicu. Potom slede songovi i prepričavanja o tome kako Svinja jede Milutinovu mrtvu babu, pa ga doji i odgaja, da bi na kraju upravo on pojeo svoju svinja-majku. Čini se da je primarna motivacija Milene Marković bila da unutar priče stvori osećaj groteske, međutim, problem je što ovde groteska postoji samo radi sebe, a nije u funkciji nekog dubljeg idejnog plana koji bi predstava eventualno mogla da ima.
Spisateljica i rediteljka, istini za volju, pokušavaju da svaki period istorije obrade tako što bi iskazale neki svoj stav o njemu. Tako se u doba socijalističke Jugoslavije duša protagoniste nalazi u telu prostog, trapavog i neukog Komesara koji, naravno, ima i ogroman stomak, što je ultimativna ilustracija njegove korumpiranosti. Dakle, korupcija kao problem režima SFRJ je iznet na scenu, ali na vrlo stereotipan način. Slično, Mlada inženjerka je vredna radnica koja, kada ne radi, čita knjige i uči strane jezike, ali joj ipak glavni hobi ostaje briga za radničko društvo. Marković i Milavić Dejvis ovim likom apostrofiraju da je u SFRJ ipak bilo poštenih ljudi koji su se istinski borili za bolje društvo, ali nisu uspele da se pomaknu od stereotipa mlade, naivne i nevine inženjerke koja u životu teži jedino socijalizmu.
Mada, pored svega nabrojanog izgleda da je najbolniji stereotip onaj koji "krasi" većinu ženskih likova. Vladina službenica, koja se pojavljuje na kraju priče, predstavlja devojku koja je, kako se u predstavi navodi, "obučena kao prostitutka" i koja je time došla do svoje visoke pozicije. Ona je, pored toga, i veoma niske inteligencije i ne percipira svet dalje od domena lične koristi. Ipak, mizogin stereotip se ne završava ovde, već postaje još čvršći u trenutku kada poslednje otelotvorenje Milutinove duše pripreti Službenici silovanjem. Ona bez ikakvog opiranja pristane na seks, a kada Milutin umre, postaje tužna jer bi želela još jedan koitus kako bi ovog puta uspela da doživi orgazam. Na kraju – bivajući prva žena koja je dobila rog sa dušom, a budući da je tupa i glupa – rog, jednostavno, uništi. Sa druge strane, gotovo svi ostali ženski likovi su takođe objekti Milutinovog seksualnog nagona, te je njihova isključiva funkcija da sa njim upražnjavaju seks i da potom nestanu iz priče. Majka, Pastirica, Gretica, U glavu ne valja snaja, Udovica, Učiteljica, Snaja ćopava-razroka, Brkata, Bolničarka – pored toga što pojedine imaju mizogina imena – nemaju nikakvu motivaciju koja se ne tiče brige o muškarcu i sopstvenog ili muškarčevog seksualnog zadovoljenja.
Budući da je čitav tekst okovan stereotipima koji nisu problematizovani u rediteljskom radu, teret postaje još veći na glumačkim plećima. Njihov trud svakako valja pohvaliti jer često ostavlja najjači utisak, a pogotovo u toku izvođenja songova. Zahvaljujući svojoj energičnosti i razigranosti, glumci pretvaraju songove i koreografije u zanosne i onirične rituale savremenog muzičkog takta. Njihov napor se primećuje i prilikom igranja mnoštva likova, ali upravo zbog tog mnoštva koje stvara haotičnost, oni su primorani da osobine likova dodatno naglase i podvuku kako bi bili upečatljivi. Upečatljivi – jesu, ali su im osobine hipertrofirane i klišeizirane toliko da ostaju stereotipne.
Izgleda da je jedino scenografkinja Jasmina Holbus uspela da se u potpunosti uspešno izbori sa svojim delom posla. Oslanjajući se više na minimalističku estetiku, Holbus sačinjava izvedbeni prostor od iskošene i nagnute pravougaone platforme u čijem je uglu jedan panj, a iznad koje se nalazi red vertikalno postavljenih neonskih sijalica. Platforma, u zavisnosti od prisutnih kostima i minimalne rekvizite, može predstvljati ognjište, livadu, kuću; ili se, po potrebi, jedan njen deo izdiže, te označava plafon bolnice po kojem se nalaze neonske sijalice odajući svojim belim svetlom utisak bolničke sterilnosti. Slično, kostimografija (Marina Marković Milojev) uspeva da označi promenu prostora i razdoblja jer skokovito postaje sve savremenija. Međutim, i ona pokatkad postaje žrtva ilustrativnosti jer je primorana da bude previše naglašena kako bi mogla da ostane znakovita u vrtlozima glumačkih presvlačenja.
I nasuprot efektnoj kostimografiji i scenografiji, velikom glumačkom trudu, nastojanju rediteljke da što jasnije inscenira oneobičen tekst – na sceni Ateljea 212 ostaje predstava koja je u svojoj realizaciji daleko od velikih ambicija njenih autorki. Preambiciozan i prerazmahan koncept je uslovio površnost i stereotipe, a ono što je najzačuđujuće je sijaset mizoginih stereotipa koji su proizašli iz rada dve cenjene pozorišne autorke. Još jedna začuđujuća stvar je nepostojanje idejne integrativne niti koja bi povezala različita vremensko-prostorna putovanja i dala im jedan zajednički smisao. Glavni lik ove predstave možda ima multiple živote, ali je u Pet života pretužnog Milutina jako malo prave pozorišne životnosti.
Comments