Beč je kao obrazovno-turistička destinacija srpskog naroda već odavno passé, jer se “tamo naš jezik čuje na svakom koraku”, a i “sad svako može da ode ako ne do Beča, onda bar do Parndorfa, što je skoro isto”. Ipak, deluje da se sve iz gotovo dva veka stare komedije Laža i paralaža Jovana Sterije Popovića, sem velike žudnje za Bečom, jednako može pripisati srpskom narodu danas i to možda više nego ikad: slepo verovanje u velike a prazne reči, bespogovorno sleđenje instrukcija jednog čoveka, te verovanje u laž kao mehanizam odbrane od teskobne svakodnevice.
Aleksa i Mita sitne su varalice maštovitog uma i veštog jezika, koji obmanjuju doslovno trbuhom za kruhom. Ne nužno da bi nekog prevarili, no da bi preživeli. Mada, ne može se reći da u prevari ne uživaju. Iako prva scena Sterijinog komada predstavlja Aleksu i Mitu i njihove istinske namere, ona u čitanju reditelja Slobodana Brankovića na sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu izostaje. Predstavu otvaraju buduće žrtve prevare Jelica (Tanja Pjevac) i njen otac Marko (Predrag Momčilović) – ovim potezom (dramaturgija Nikolina Stjepanović) akcenat se premešta sa varalica na prevarene, pa samim tim čitavo delo dobija drugačiji značenjski ton. Ovime se takođe, makar za deo publike kom je radnja nepoznata, na jednostavan način postiže efekat neizvesnosti izazvan inicijalnom nepoznanicom pravih identiteta i intencija barona Golića (Nebojša Savić) i Dimitrija (Strahinja Bojović), kako se Aleksa i Mita predstavljaju svojim domaćinima (žrtvama).
Međutim, i oni kojima je sadržaj ove komedije poznat mogu na trenutak pasti u zamku barona Golića i poverovati čoveku koji se poput najvećeg šoumena u kuću Jelice i Marka spušta s krova, uz paradnu muziku i projekciju videa kosmosa koja se prostire preko čitave pozadine scene. Ovakav pompezni ulazak nagoveštava šou koji sledi, a u kom će prevaranti koristeći se isključivo obećanjima pokušati (i donekle uspeti) da profitiraju. U momentu baronovog dolaska sa neba, skidaju se najviši delovi scenografije koja predstavlja jednu sobu u kući Jelice i Marka i nastaju rupe u zidovima. I na dalje će se, kako Jelica i Marko bivaju sve više uvučeni u baronov izmišljeni svet, sa zidova odvajati delovi ostavljajući rupe. Ovakav postupak upotrebe scenografije (Minja Poljak) daje prostora za dvojako čitanje, pa nije jasno da li se on metaforički prenosi na likove koji se ogoljavaju i samoskrnave verujući u notornu laž, ili pak dolazak barona „otvara“ zidove udišući kući i njenim stanarima život. Kako reditelj nastale rupe koristi za dalje uvođenje ili izvođenje likova sa scene, takođe ostaje nejasno da li likovi izlaskom kroz zidove napuštaju šou, i obrnuto da li mu se ulaskom priključuju, ili je šou svakako svuda imajući u vidu sveprisutnu „kosmičku projekciju“, te da je, shodno tome, nezavisno od lokacije beg od manipulisane stvarnosti nemoguć.
Ono što je, sa druge strane, u vezi sa scenografijom sasvim jasno, jeste njena bezlična belina. Pored zidova, i sav nameštaj je beo, bez i jednog osobenog pečata. Jedino što poseduje boju jesu knjige, a jedino se na knjigama formira Jelica – na ljubićima i velikim knjiškim ljubavima, herojima i princezama, kao i na idealizovanom pojmu Beča. Njena je percepcija stvarnosti puka fantazija u kojoj je drugde trava zelenija, u kojoj su ljubavi bezuslovne, u kojoj je inostranstvo simbol uzvišenosti, te jedino rešenje za njen tragični položaj u okruženju prostih ljudi, a kao takva više je nego pogodna žrtva obmane. Jezik pun germanizama koji Jelica iz ovog čitanja koristi tek je eufemizam jezika Sterijine Jelice, redukovan na publici razumljiv srpsko-nemački, ističući i ponavljajući do mere izrugivanja ono što očekivano svi razumeju: danke schön i bitte schön.
Baronov slavenoserbski je, pak, u par navrata doveden do nivoa nerazumevanja, no Savić ga iznosi sa takvom sigurnošću, da lako ubeđuje da razumete i ono što ne razumete, odnosno daje barongolićevski efekat. Još je Nebojša Savić mlad da bi se ova uloga proglasila njegovom životnom, ali da je najzapaženija od njegovih aktuelnih uloga u SNP-u - jeste. Svaki Savićev pokret gospodski je odmeren i precizan, dok na stolicu seda sa već prekrštenom nogom, dok preko ramena prebacuje ešarpu. On igra na ivici između istinske gospodštine i karikiranja gospodštine, tek retko kad skidajući samozadovoljni osmeh s lica, odavajući utisak svesnosti svog maherizma u zanatu prevare. Reklo bi se da Savić uživa u Aleksi makar onoliko koliko Aleksa uživa u baronu Goliću.
Uživanje u komforu laži kao motiv provlači se kroz čitav komad, no telesno uživanje jedna je od najupečatljivijih scena Brankovićevog čitanja. I ona sama, budući da u njoj malo od telesnog kontakta ima, na određen je način laž. Naime, strast između Jelice i barona sadržana je u jednom cepanju knjige. Ne samo da je Jelica toliko zaslepljena da će i ono što joj je sveto za barona pocepati, već su joj oči tada i doslovno zatvorene baronovim šalom, dok na kolenima, uz uzdahe i stanjenje, gorući, otkida stranice knjige. Baron će to samo potpirivati, uz po koji pritisak knjige na Jeličine grudi i po koji krik, no on zapravo u tome mnogo konkretnog učešća nema. On je ideja, idejno rešenje koje se slepo sledi i za koje se cepa.
Baron, kao idejni kolovođa šoua nije jedini lik čije se naređenje sluša. Dok kod Sterije baba za čijeg unuka Jelica treba da pođe ostaje na nivou lika o kome se sa strahopoštovanjem govori, ali se nikad ne pojavljuje, kod Brankovića ona dobija otelotvorenje. Ovime se iz senke rukovodeći lik izvodi na videlo, te se uniznost drugih likova pred njim banalizuje, uzimajući u obzir da se dodvoravaju babi u kolicima. I taj lik, relativno čvrstog stava, pašće pred sveprisutnim moćnikom baronom, pa tako u završnici predstave dobijamo sve ženske likove u venčanicama spremne da pođu za barona – makar kakva da je visprenost u čoveku, ukoliko mu se laž dovoljno puta, dovoljno uverljivo ponovi ona postaje istina u koju se veruje.
Naposletku kada gola laž pređe u golu istinu, Aleksa sateran u ćošak sam priznaje prevaru, kosmički video se gasi, a šou se završava. Na scenu se spušta okvir koji likove na mestu – onako kako ih je Aleksa ostavio – ukalupljuje. Sledi Jeličina suvišna replika „I šta sad?“. Na to pitanje već je odgovoreno zakucavanjem u mestu, okvirom koji ne dozvoljava pomeranje, a upozorava na posledice zaslepljenosti obećanjima kula i gradova koje su u stvarnosti, ukoliko se samo malo podrobnije sagleda, nemoguće. U ovom čitanju Laže i paralaže, Branković iznalazi načina da evocira paralele na aktuelno mrtvo more nekritičkog razmišljanja, sklonost tromom pokoravanju, slušanju, te verovanju u laž, a da pritom zadrži osnovni komični ton Sterijinog dela, pa tako na scenu SNP-a donosi prekopotrebnu svežinu koja opominje.
Comentários