Maj i jun priredili su uzbudljivu i prevrtljivu završnicu prethodne sezone u Srpskom narodnom pozorištu (SNP), uz poznati Sterijanski skandal, otkazivanje rada na predstavi Laža i paralaža, odlaganje pripreme komičnog mjuzikla Selo Sakule, a u Banatu, pa i pomeranje premijere predstave Fortinbras se napio, po tekstu Januša Glovackog i u režiji Nikole Zavišića. Prvobitna izvedba ove predstave planirana je za 8. jun. Međutim, tog dana izvedena je pretpremijera, a publika je premijeru imala da vidi gotovo tačno četiri meseca kasnije – 7. oktobra. Ipak, ovo je prva od pomenute tri predstave u produkciji SNP-a, koja je nakon odlaganja uspešno odigrana, premda je posećenost premijere bila nezavidna. Razlog tome mogao bi biti nepopularnost komada na domaćoj sceni, s obzirom da je ovo praizvedba u Srbiji, a zanimljivo je da je dramu na srpski preveo vršilac dužnosti direktora SNP-a, Zoran Đerić.
Fortinbras, norveški princ i sporedni lik Šekspirovog Hamleta, koji zatiče pokolj na danskom dvoru, te preuzima presto, u drami Glovackog stavljen je u prvi plan. Tačnije, Glovacki se, poput teoretičara zavere, bavi spletkama na norveškom dvoru koje zapravo diriguju događajima u Hamletu. Norvežani šalju slugu da odglumi duha Hamletovog oca, naručuju ubistvo Polonija, itd. Glavni spletkaroš je norveški ministar unutrašnjih poslova Sternborg koji zataškava smrt kralja, već dve godine mrtvog, ali i dalje ustoličenog. Fortinbras i Mortinbras, prestolonaslednici, nesvesni su očeve smrti, što omogućava Sternborgu da upravlja državnom kako unutrašnjom, tako i spoljašnjom politikom. Da bi se ovo alternativno viđenje danskog scenarija potpuno razumelo, neophodno je poznavanje osnova Hamleta – u tom smislu SNP je napravio dobar potez, s obzirom da je na reptertoaru ove kuće i Hamlet, takođe u Zavišićevoj režiji, pa bi se obe predstave mogle posmatrati kao lice i naličje iste priče čitano iz perspektive jednog reditelja.
Za razliku od Hamleta, Zavišić drugu predstavu postavlja približnije svom uobičajenom stilu: veselo mnoštvo boja u kostimu uz šarene helanke i mnogostruke slojeve odeće, konfete i šljokice po sceni, prepoznatljive pop kulturne reference (naročito u muzici), i dosta psovki, što sve zajedno daje upečetljivu Zavišićevu notu – haotični kič. Taj kič reditelj uglavnom koristi kao provokaciju, pretvarajući ono što se smatra „ozbiljnim delima“ u očigledni treš. Iako u nekim njegovim predstavama to funkcioniše (kao na primer u Romeu i Juliji Narodnog pozorišta u Zrenjaninu), u Fortinbrasu podbacuje. Umesto da upotreba prenaglašene estetike i kiča istakne najbitnija mesta drame, ili pak ona na prvu loptu manje vidljiva, uspeva jedino u maskiranju svakog smisla dela Glovackog. Zavišić se koncentriše na šale i komična mesta u tekstu, kojih, doduše i ima dosta, ali od dela koje u svojoj osnovi ozbiljno slika aktuelne i globalne političke prilike i izvrće naglavačke ono što kao takvo uzimamo za istinito, on pravi jeftiniju komediju. Komediju, čini se, usmerenu pre svega pubertetlijama, koji će se pretpostavljeno kikotati na mnoga pominjanja kopulatornih organa i seksualno prenosivih bolesti. Političnost, od koje tekst Glovackog vrvi, ovde teško parira u prvi plan stavljenoj komičnoj seksualnosti predstave.
Ipak, nisu svi komični momenti suvišni. U sceni susreta norveškog vrha sa finskim kraljem (takođe mrtvim) i njegovom svitom pronalazi se našem području prepoznatljiva situacija: iako i finska i norveška svita pričaju na srpskom, svaka reč prevodi se drugoj strani takođe na srpski, kako bi se razumeli. Takođe, kraljevi u ovom zvaničnom susretu razgovaraju mrtvi – tačnije, ne razgovaraju. To sve, iako vrlo komično izneseno, ima značenjski jaku poruku aludirajući na brojne „susrete zvaničnika od velike važnosti za interes države“ na kojima se kvazi zasniva današnja internacionalna politika. Karikiranje vlasti (domaće, ili bilo koje druge), i to naizmeničnog smenjivanja njenog vrha, jasno se vidi i kada likovi jedan za drugim, u krug, izlaze na scenu, brišući sa „liste smrti“ svoje i ispisujući ime onog od čije će smrti najviše profitirati. Ovakvih scena ima još, i tek u njima iz prašine zasija političnost i aktuelnost dvadesetsedam godina starog dela Glovackog.
Nažalost, sličnih postupaka je manje od onih nepromišljenih i proizvoljnih, poput uvođenja lika norveške zime koja prvo dela kao narator, a zatim u nekoliko navrata proleti scenom bez ikakvog efekta ili uzroka ili poente, tek da proleti. I pored postojanja naratora, koji publiku uvodi u dešavanja što slede, uz davanje podatka da je Glovacki preminuo tačno u periodu od pretpremijere do premijere (što se dalje u predstavi nikada ne iskoristi u bilo kom obliku), narativ nije lako pratiti. Poznavanje Hamleta do tančina olakšavajuća je okolnost, mada i tada pažnju publike sa radnje predstave skreće vrlo detaljna scenografija. Premda detaljna i u par rekvizita višeznačna (deblo koje je granica između Norveške i Danske prebojeno je u crveno i belo poput rampe, a o njega Fortinbras pokušava da se obesi), i scenografija deluja pomalo lenja – po principu „to je Norveška, to je hladno, dakle treba da postoji sva oprema za zimske sportove na sceni“. Osim hokejaške palice koja služi umesto oružja, ništa od te opreme ne zaživi, te služi samo za „osećaj hladnoće“.
U svoj toj hladnoći ne treba zanemariti glumce koji svojim izvedbama vade ovu predstavu iz njene hermetičnosti. Ansambl SNP-a sve šale, pa i one suvišne, donosi sa iskrenom neposrednošću, dajući im više nego potrebnog života. Svi glumci (Marko Savić, Nenad Pećinar, Dušan Jakišić, Alisa Lacko, Igor Pavlović, Milan Kovačević, Srđan Stojnović) svoje likove donose sa sličnom dozom iskarikiranosti, bez međusobnog odskakanja, pa se naslućuje da je ta karikiranost posledica reditljskog postupka. Na ovom mestu Zavišićev postupak naglašavanja funkcioniše, jer, iako karikirana, ovakva gluma deluje verno i prikladno u svojoj usiljenosti.
Naposletku ostaje neiskorišćen potencijal samog lika Fortinbrasa koji svesno pribegava alkoholizmu kao mehanizmu odbrane od gnusnih dešavanja koje politika sa sobom nosi. Njegova lucidnost i svesnost situacije ostaju samo na replici da namerno pije od svoje četvrte godine kako bi ga svi potencijalni pretendenti na presto uzeli za neozbiljnog, te ga izostavili iz svojih spletki. Kao i većina pijanosti van scene, i pijanost ove predstave je vesela i šarena, međutim biće da je ovog puta Fortinbras ipak popio malo više nego što može da podnese.
Comments