Ukoliko bi se kao radni uzorak koristili tekstualni predlošci dve hrvatske predstave na 63. Pozorju, dalo bi se zaključiti da savremeni hrvatski pisac najviše od svega voli uzeti samog sebe za glavnog lika, da je hrvatska misao daleko progresivnija od misli suseda istočno od Hrvatske po pitanju mentalnog zdravlja i destigmatizacije poremećaja istog, kao i da nema hrvatskog teksta bez pominjanja istočnih suseda u, izgleda, još uvek neprevaziđenom nemilom kontekstu devedestih. Ukoliko bi se u obzir uzelo da ovi tekstualni predlošci imaju inscenacije u najuticajnijim zagrebačkim pozorištima, moglo bi se zaključiti da je hrvatsko pozorište rado otvoreno govoriti o psihijatriji i mentalnom zdravlju i sve to staviti u kontekst podneblja, vremena i zaostavštine lične i kolektivne prošlosti, za razliku od svojih istočnih suseda, čije pozorište, sudeći po ovogodišnjoj takmičarskoj selekciji, nije rado govoriti uopšte (čast izuzecima).
Kristian Novak suptilniji je od Matišića (koji u glavnog lika prve hrvatske predstave izvedene na ovom Pozorju stavlja zaista mnogo i zaista očigledno sebe), pa se tako Matija, glavni lik njegovog romana Črna mati zemla u Novaku ogleda utoliko što je pisac u tridesetim, rođen u Međimurju gde više ne živi. Matija sada živi u Zagrebu, ima devojku Dinu i ne seća se Međimurja. Njegovo nesećanje patološke je prirode, potisnuto u pokušaju da se uništavanjem malog Matije izgradi novi Matija. Međutim, novi Matija nije čitao Matišićevu dramu u kojoj psihijatar kaže - djetinjstvo nas oblikuje više nego što mislimo, pa nije svestan da nema novog Matije bez suočavanja sa malim Matijom. Dramatizacija Tomislava Zajeca ne ostavlja mnogo prostora za definisanje novog Matije (valjda zato što ga i nema bez malog Matije), ali dovoljno o njemu govori to da on konačno otvara crnu kutiju svoje prošlosti tek kada mu Dina pripreti raskidom i okine reminiscenciju u njemu.
Početak Matijinog otkopavanja sopstvene prošlosti prati otvaranje zavese ispred koje se dešavao potencijalni raskid u Črnoj mati zemli rediteljke Dore Ruždjak Podolski, a u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih. Iza zavese, na sredini scene, stoji velika, crna, preteća, monolitna kocka, otelotvorenje Matijine zatočene prošlosti. Malom Matiji preminuo je otac. Mali Matija nemoćan je da se pomiri sa smrću oca za koju krivi sebe i posledično iz crne kutije povlači imaginarne prijatelje, Hešta i Pujta, koji ga nagovaraju na destruktivno ponašanje, ubijanje kokoši, bežanje u šumu. Mali Matija ima šizofrenu epizodu.
Gledaocu neupućenom u dečiju psihijatriju ova bi dijagnoza, premda vrlo tačno inscenirana, mogla da promakne, ali teško kome bi moglo da promakne da se mali Matija druži sa imaginarnim prijateljima koji loše utiču na njega, s obzirom da su Hešto i Pujto (Pjer Meničanin i Milica Manojlović) predstavljeni kao slatki demončići, pogureni, komičnog hoda, sa šeširićima, glasni i zloćudni, dovoljno zavodljivi da se jedan usamljeni dečak s njima združi. Glavnina predstave dešava se u prošlosti u kojoj savremni, tridesetogodišnji Matija (Adrian Pezdirc) ulazi u cipele malog, desetogodišnjeg Matije pokušavajući da shvati šta su to, dovraga, Hešto i Pujto radili u njegovom detinjstvu.
Ipak, s vremena na vreme Matija se od suočavanja s prošlošću trezni u aktuelnom vremenu, a razliku između dva vremena na sceni nije teško primetiti s obzirom da se u prošlosti govori karakterističnim međimurskim dijalektom. Kao nekome ko ovom dijalektu nije vešt, zgodno mi je bilo pribeći engleskom prevodu (hvala internacionalnosti Pozorja na ovome), pa nije utemeljeno suditi da li je ovo bio dobar ili loš scenski međimurski, no bitno je da jasno razgraničenje između radnje u prošlosti i epizoda u sadašnjosti postoji, ali i da se ono ne temelji samo na jeziku. Adrian Pezdirc jasno menja svoj glumački izraz u dva vremena, prelazeći iz nesnađenog tridesetogodišnjaka u nesnađenog dečaka koji vidi nevidljive ljude. Pezdircov mali Matija pritom nikad ne sklizne u smešnu infantilnost, već iskreno donosi kako dečiju povučenost, tako i retku dečiju radost u susretima sa jedinim pravim drugom Franjom (Dado Ćosić), a u tim trenucima njegovi će imaginarni prijatelji biti zapostavljeni.
Izričito je jasno da Hešta i Pujta vidi samo mali Matija, ali nije jasno ko vidi dvoje naučnika u koje se Hešto i Pujto s polovine predstave pretvore, a koji su pritom predstavu i otvorili kratkim prologom u aktuelnom vremenu o nizu samoubistava s početka devedesetih u neimenovanom međimurskom selu. Sva samoubistva, na neki način, povezuje mali Matija. Odnosno, nije jasno, mada se da pretpostaviti, da i novi Matija ima šizofrenu epizodu sa deluzijama upakovanim drugačije nego što su to bili Hešto i Pujto, te da ga ta nova, šizofrena epizoda zapravo odvodi u onu prethodnu, odnosno u prošlost.
Koliko je upečatljiva govorna razlika u vremenu, toliko je prostorna razlika nepostojeća, odnosno scenski prostor zajednički je i prošlosti i sadašnjosti, sa raštrkanim elementima scenografije (Stefano Katunar) koji služe radnji u oba vremena, što bi predstavljalo uniformnost vremena u Matijinom umu, koja fakat i postoji. Jedini element scenografije koji se neće pomeriti do kraja predstave je pomenuti kockasti monolit, a ukoliko bi se on shvatao kao teret Matijine prošlosti, onda bi se dalo zaključiti da Matija do kraja nije razrešio sa njom, dok se u radnji vidi suprotno – Matija postaje trezven, spoznaje i prihvata sebe, a prihvatajući sebe, prihvata ga (nazad) i Dina.
Međutim, ovo perzistiranje monolita može se posmatrati kao teret ne Matijine individualne, već kolektivne prošlosti. Nije slučajno da se vreme do pauze u predstavi dešava u vreme drugarstva, bratstva i jedinstva, a da se vreme od pauze dešava u vreme lijepe naše, domovine i Tuđmana. Ova kontekstualizacija radnje data je kroz školski sistem u kom drugarica učiteljica isprva zahteva od razreda malog Matije da crta druga Tita i slobodu, dok će kasnije insistirati na tome da ona nije više drugarica, već učiteljica. Imajući to u vidu, ukazivanje na neophodnost suočavanja novog Matije sa malim Matijom, moglo bi se odnositi na jednu širu sliku, te pozivanje na suočavanje sa prošlošću, koje, kako nama tako i susedima, izgleda ne polazi naročito od ruke. Samo što su susedi (ili makar njihovo pozorište) radi govoriti o tom suočavanju, dok ćemo mi, izgleda, pustiti da preteći crni monolit nekontrolisano raste (čast izuzecima).
Kritika je nastala u okviru programa Sumnjiva lica, koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, kroz projekat Kritičarski karavan i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja. Tekst je prvobitno objavljen u biltenu Sterijinog pozorja, u junu 2018.
Comments