Prvo jedan sporedan, ali ne i beznačajan osvrt. Posvećeni gledalac u 21. veku koji bi pre odlaska u pozorište želeo da se na internetu informiše o predstavi Mirgorod, Narodnog pozorišta u Kikindi, ne bi mogao da sazna mnogo. Na stranici tog teatra u neažuriranom odeljku pod nslovom „Predstave“ ne bi mogao da pronađe Mirgorod iz jednostavnog razloga što ga tamo nema, čak i mesecima nakon premijere 05.05.2018. godine. Samo zaludni tragač bi listao unazad odeljak „Aktuelno“ kako bi došao do bilo kakve informacije. Ono što bi pronašao moglo bi ga samo razočarati, a možda i odvratiti od namere da to veče uopšte poseti izvedbu. Osim što piše kako je predstava Mirgorod nastala na osnovu motiva iz nekoliko priča iz istoimene zbirke i nekih Gogoljevih prepiski sa prijateljima, može se saznati da je fokus stavljen na „Priču o tome kako su se posvađali Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič”. Daljih suvislih informacija nema. Postoji samo još najava spektakla: „Publici će biti zanimljivo i to što glumci igraju više likova…” Kao da to i nije njihov posao. Takav nemar pozorišnih poslenika (koji nije karakterističan samo za kikindski teatar!) nažalost se ne zaustavlja samo na nenavedenim osnovnim podacima o autorima, tekstualnom predlošku, aktuelnosti ili žanrovskom određenju predstave, on sugeriše i nepostojanje tematskog fokusa.
Sažetak predstave glasio bi otprilike ovako: Ivan Nikiforovič je Ivanu Ivanoviču saopštio da izgleda kao guska što je potonjeg strahovito uvredilo. Čitav slučaj dospeva do sudnice u kojoj spor traje godinama bez naznaka da će ikada biti razrešen. O svemu tome pripovedaju građani Mirgoroda koji žive u izobilju i vreme provode u krkačini i žderačini. Ka kraju predstave u potpunosti se zapostavlja svađa Ivanoviča i Nikiforoviča, a akcenat se premešta na građane koji počinju da razgovaraju samo o hrani i piću. Za to vreme preko video bima projektuju se slike nekakve gozbe, a zatim fotografije lokalnih kikindskih i zrenjaninskih političara i grafita čime se aludira na promenu imena grada Zrenjanina u Petrovgrad, na borbu organizacije Ne davimo Beograd itd. Čini se da je Anđelka Nikolić zavedena humorističkim zapletom u jednoj od najduhovitijih Gogoljevih priča čija se vrednost nalazi pre svega u njegovom pripovednom postupku. To je verovatno i bio razlog zašto u predstavi postoje dva paralelna zbivanja od kojih onaj sa stanovništvom Mirgoroda ima dominantno pripovedački karakter. Preseci između tih scena prikazivanja i kazivanja (showing vs. telling) naznačeni su svetlosnim promenama. Tako svakomalo imamo te jače te slabije osvetljenu scenu i bespotrebna prekidanja zavade besmislenim narativnim pasažima. Sadržaj jednog takvog prekida sastoji se samo u tome što naratori publiku u dve-tri rečenice upozoravaju kako se dogodila "jedna nepredviđena okolnost koja je još više zamrsila stvar."
Radnja predstave dešava se u Ukrajini u 19. veku sudeći po kostimima (Olga Mrđenović): narodna nošnja, policijska uniforma, sveštenička odora. Uopšte nije jasno šta je Anđelka Nikolić koja je na sebe preuzela ulogu i dramaturškinje i rediteljke želela da postigne. S jedne strane zadržava devetnaestovekovni milje, a sa druge nasilno, nedovoljno obrazloženo nameće savremene podsetnike na korumpirane političare i katastrofalna vođenja lokalnih samouprava. Ostaje upitno i nagomilavanje dugačkih i dosadnih podzapleta iz drugih Gogoljevih spisa koji osnovnom zapletu ništa dodatno ne doprinose. Jedna od tih tromih scenskih slika je zaglavljivanje Ivana Nikiforoviča u sudskim vratima. Postoje i predugačke scene poput one u kojoj sudija pet minuta ubeđuje Ivana Ivanoviča da popije čaj ili one u kojoj jedna starica podnosi prijavu da joj je ukradena krava čime se naglašava neefikasnost sudstva. Kao da to već nije jasno predočeno ponavljanjem scena u kojima sudija i sudski zapisničar zaspu svaki put kada čitaju sudska akta. Uopšte ovaj kolaž od predstave obiluje neopravdanim kombinacijama motiva iz Gogoljevog opusa i savremenih političkih zbivanja u Srbiji. Autorka je nevešto sklepala jednu pozorišnu predstavu misleći da će njena šklopocija bar nekako odavati utisak makakve koherentnosti i političke subverzije, ali je ishod bio nešto sasvim drugo. Kikindski Mirgorod se ostvario na način kojim rezultira mešanje ulja i vode – kombinovani elementi niti funkcionišu jedan sa drugim, niti uopšte postoji razlog za njihovim mešanjem.
U Mirgorodu je na taj način – ničim izazvano – prisutno i nekritičko reprodukovanje mizoginih stavova. Tako se mogu čuti replike koje objašnjavaju da su ženske ruke stvorene da drže muški nos ili da kada nekog hoćeš da uvrediš ne treba da mu kažeš ološu jedan, već ženo jedna. Pozorišni umetnici u Srbiji moraju jednom shvatiti da iznošenje ovakvih replika zarad lako zadobijenog smeha bez ikakvog ograđivanja i kritičkog osvrta u 21. veku ne sme više da prolazi. Umetnička, kao i svaka druga javno izgovorena reč, ima svoju težinu, a umetnik više nego bilo koji drugi građanin nosi odgovornost za sadržaj koji iznosi u javnost. 19. vek je davno prošlo vreme, a svest o ugroženim slojevima stanovništva i odnos prema njihovom obespravljenom položaju mora izuzetno biti deo naše sadašnjice. U našem pozorišnom životu još uvek ne postoji svest o tome da se ovakvim replikama održavaju, podupiru i zarad jeftinih scenskih efekata opravdavaju patrijarhat i mizoginija.
Glumačka igra takođe otkriva nesavestan i traljav pristup ovom projektu. Dragan Ostojić i Ljubiša Miličić koji tumače naslovne uloge dominantne Gogoljeve priče u ovoj predstavi, Ivana Ivanoviča i Ivana Nikiforoviča, ali i dve sporedne uloge Petra Fjodoroviča i Doroša Tarasoviča, umesto da su dopustili sebi da se razigraju i da naprave po dva karakteristična, različita lika, odlučili su se za lakši put. Oslonili su se na promenu kostima kao jedinu naznaku da su u pitanju dvojica različitih ljudi. Isto se uostalom može prigovoriti čitavom ansamblu u ovoj predstavi, imajući u vidu da svi glumci i glumice tumače po dva ili tri lika.
Scenografija koja se sastoji od bezbroj stolica i nekoliko stolova takođe nema mnogo smisla. Njihova simbolika je neuočljiva verovatno zato što ni na koji način nije razigrana. Taj veliki broj stolica tokom čitave predstave stoji potpuno neiskorišćeno. Događa se jedino to da u trenutku kada dvojica Ivana nisu prisutna na nekakvom piru, dve stolice ostanu da vise u vazduhu. Šta to znači ostaje nesaznatljivo.
Ova predstava koja postoji bez razloga simptom je neodgovornog odnosa umetnika prema pozorištu. Oni siguran državni posao zloupotrebljavaju tako što rutinski odrađuju svoje zadatke, umesto da skrome, ali stalne resurse koji su im na raspolaganju iskoriste na kreativan način.
Comments